Ranije—Gavranovi

Prikvel Točka Vremena

Robert Džordan

 

Ovo je novi prolog napisan za serijal Točak Vremena. Prvi put je objavljen u “Iz Dve Reke”, a novo džepno izdanje štampano je krajem 2001 i to je zapravo prvi deo “Zenice Sveta.”

 

 

Ranije—Gavranovi

Preveo: Madwolf

o sada ispod Emondovog polja, na pola puta do Vodene šume, drveća su oivičavala obalu Vinske vode. Većinom vrbe, njihove lisnate krošnje su pravile senoviti baldahin iznad vode blizu obale. Leto nije bilo tako daleko, i sunce se uspinjalo ka horizontu, još uvek u senkama blagi povetarac je stvarao osećaj hladnog znoja na Egveninoj koži. Vezivajući skute na braon vunenoj haljini odmah iznad kolena, zagazila je nekoliko koraka u reku da bi napunila drveno vedro vodom. Dečaci su upravo gacali po reci, ne vodeći računa da li će se njihove tople pantalone okvasiti. Nekoliko devojčica i dečaka punili su vedra smejući se i bacajući  vodu jedni na druge koristeći se drvenim kutlačama, ali ipak Egvena se odlučila za uživanje pri komešanju vode oko golih nogu, i provlačenje prstiju kroz peskovito dno dok se uspinjala natrag. Ona nije bila tu da se igra. Kada je imala devet, donosila je vodu prvi put, ali je uvek želela da bude  najbolji  vodonoša.

Zastajući na obali, spustila je vedro da bi odvezala skute i pustila ih da padnu sve do članaka. Vezala je tamno zelenu maramu da bi držala kosu na potiljku vrata. Želela je da može da je skrati do ramena, ili čak i kraće kao dečaci. Naposletku nije htela da ima višegodišnju kosu. Zašto bi nastavili da radimo nešto  samo zato što je uvek rađeno na taj način? Ali ona je znala svoju majku, i znala je da će njena kosa ostati duga.

Dalje nizvodno bliže od sto koraka, ljudi su stajali do kolena u vodi, perući prljave ovce da bi ih kasnije mogli postrići. Pokazivali su veliku brigu bezbedno sprovodeći do reke i natrag blejuće životinje. Vinska voda ovde nije imala brzi tok kao što je imala u Emondovom Polju, ali nije bio baš ni spor. Ovca koja zamakne daleko mogla bi da se utopi pre nego što bi i počela da se bori da izađe na obalu.

Veliki gavran preleteo je preko reke i spustio se visoko u granje belog drveta blizu ljudi koji su prali ovce. Crvendać je zbog gavrana gotovo odmah počeo da ponire, nastupanje cvrkutavog crvenila je zamuklo.

Crvendaću je moralo gnezdo biti blizu. Međutim umesto da nastavi sa letom i možda kidisanjem na manje ptice, gavran je naglo promenio pravac leta od grane ka nekoliko manjih krošnji koje su ga delimično sakrivale. Motrio je dole, pravo u ljude koji su radili.

Gavranovi su ponekad uznemiravali ovce, ali ignorisanje pokušaja zastrašivanja crvendaća je daleko više od neuobičajenog. Više od toga, imala je čudni osećaj da je ta crna ptica gledala ljude a ne ovce. To je bilo smešno, izuzev ....... Čula je ljude koji su pričali da su gavrani i vrane bili oči Mračnoga. To je međutim izazvalo udarac studeni koji je izbio sve do ispod njenih ruku i čak po leđima. To je bila smešna ideja. Šta bi Mračni želeo da vidi u Dve Reke? Ništa se nikad nije dešavalo u Dve Reke.

“Šta to radiš Egvena?” Kenli Ahan je pitao, zaustavljajući se blizu nje. “Ne možeš danas da se igraš sa decom. “ Dve godine stariji od nje, nosio je sa sobom neposrednost, protežući se da bi izgledao viši nego što je bio. Ovo je bila zadnja godina kako je nosio vodu za strižu, i ponašao se kao da je zaogrnut nekom vrstom autoriteta.

Gledala ga je usmerenim pogledom, ali nije delovao tako dobro kao što se nadala.

Njegovo četvrtasto lice poprimilo je tmuran izgled. “Ako se osećaš loše, idi da vidiš Mudrost. Ako ne  ..... dobro ...... vrati se na svoj posao. “ Brzim klimanjem glave, kao da je on, imao da reši problem, žurio je da napravi veliku predstavu noseći vedro jednom rukom, potpuno udaljeno od njegovog boka. Kada jednom izađe iz mog vidokruga neće moći tako još dugo, bila je prilično ubeđena. Bejaše radila na taj način. Videla je da tako rade starije devojke.

Drška kutlače klizila je po obodu vedra kada ga je podigla obema rukama. Bilo je teško, a ona nije bila velika za svoje godine, ali sledila  je Kenlija najbrže što je mogla. Sigurno ne zbog nečega što je on rekao. Nije imala posla, i spremaše se da bude najbolji vodonoša ikad. Na njenom licu isticala se odlučnost. Prekrivač od prošlogodišnjeg lišća šuškao je ispod njenih stopala dok je hodala senovitom ivicom pored reke, van domašaja sunčeve svetlosti. Toplota nije bila toliko slaba, i nekoliko malih belih oblaka visoko na nebu su činili istaknutom bistrinu jutra.

Livada udovice Ajnal—bila je nazvana tako duže nego što bi iko mogao da pamti, mada kasnije niko nije ni znao kako beše udovica Ajnal dobila ime—drvetom ograđena livada stajala je prazna više od godine, ali sada su se ljudi i ovce gomilali celom njenom prostranom dužinom, a sigurno mnogo više ovaca nego ljudi. Tu i tamo virili su veliki stećci iz zemlje, neki visoki skoro kao i čovek, ali nisu ometali aktivnosti na livadi.

Zbog ovoga su došli farmeri svuda oko Emondovog polja, i ljudi iz sela su izašli da pomognu rođacima. Svako iz sela je imao poznanike ili neke rođake sa farmi. Striža će se obavljati svuda preko Dve Reke, dole do Devenovog Jahanja i gore do Stražarskog Brda. Samo ne u Tarenskoj Skeli naravno. Mnoge žene nosile su slobodno ogrnute šalove preko ramena i cveće u kosi, zbog formalnosti, i takođe i neke od starijih devojaka, iako njihove kose nisu bile u dugim pletenicama kakve su žene imale. Neke su čak nosile haljine sa vezom oko vrata, kao da je ovo zaista bio dan za veselje. Za razliku mnogi od muškaraca i dečaka su došli u kratkim kaputima, a neki su čak imali i raskopčane košulje.

Egvena nije razumela zašto im je bilo dozvoljeno da tako rade. Ženski posao nije bio manje odbojniji od muškog.

Veliki drvetom ograđeni obori daleko na kraju livade zadržavali su već postrižene ovce, i druge koje su čekale da budu oprane, a na sve njih su pazili dečaci od dvanaest godina i stariji. Ovčarski psi opruženi oko obora nisu bili dobri za taj posao. Grupe tih starijih dečaka koristili su  drvene štapove da sakupljaju ovce do reke na pranje, da paze na njih da ne leže na zemlju i ponovo se zaprljaju pre nego što se osuše i budu spremne za ljude na kraju livade koji bi ih strižali. Jednom kada su ovce postrižene, dečaci su ih terali nazad u obore dok su muškarci nosili vunu na naznačene stolove gde su žene razvrstavale vunu i prele u klupka. One su vodile evidenciju i morale su da budu pažljive da se ne bi nijedna vuna mešala sa drugom. Napred do drveća sa Egvenine leve strane, druge žene su počele na dugačkim stolovima sa nogarama da postavljaju hranu za podnevni obrok. Ako bi bila dovoljno dobra u nošenju vode, možda će joj one dozvoliti da im pomogne oko hrane ili vune sledeće godine, kao i pre dve godine. Ako bi najbolje radila posao, niko je ikad neće ponovo zvati detetom.

Počela je praveći svoj put kroz gužvu, ponekad noseći vedro obema rukama, ponekad prebacujući ga iz jedne u drugu, zastajući uvek zbog nečijeg pokreta za kutlačom vode. Ubrzo je ponovo počela da se znoji, na njenoj vunenoj haljini pojavile su se tamne mrlje. Možda dečaci u raskopčanim košuljama i nisu bili budale. Ignorisala je mlađu decu, koja su  trčeći okolo  kotrljala obruče i bacala kugle i igrala se čuvati se podalje.

Bilo je samo pet puta svake godine kada su se ljudi okupljali: za Bel Tin, koji je prošao; za striženje; kada trgovci dolaze da kupuju vunu, čak za mesec dana ili više; kada trgovci dolaze po sušeni duvan, posle nedelje; i za dan Ludih, koji pada na jesen. Bilo je i drugih praznika, ali ne takvih gde su svi bili zajedno.

Njene oči nastavile su da se kreću, pretražujući gomilu. Usred svih ovih ljudi, bilo bi suviše lako šetajući nabasati na jednu od četiri njene sestre. Ona ih je uvek izbegavala koliko je to bilo moguće. Berovin, najstarija, bila je najgora. Prošle jeseni postala je udovicom usled groznice dobijene zbog slomljene kosti pa se vratila kući na proleće. Bilo je teško ne saosećati sa Berovin, ali ona je tako nervozna, želeći da oblači Egvenu i češlja njenu kosu. Ponekad je plakala i pričala Egveni koliko je srećna, jer je smatrala takođe da groznica neće zahvatiti njenu najmlađu sestru. Saosećati sa Berovin bilo bi lakše da Egvena nije mogla da prestane da misli kako ponekad Berovin gleda na nju kao na dete koje je izgubila zajedno sa mužem. Možda sve vreme. Ona je upravo tražila Berovin. Ili nju ili ostale tri. To je bilo sve.

Blizu obora za ovce, prestala je da briše znoj sa čela. Njeno vedro sada je bilo lakše, i nije bilo problema da se drži jednom rukom. Gledala je oprezno u najbližeg psa. Stojeći ispred jednog od obora, velika životinja je bila vrlo blizu,  kovrdžavog sivog krzna sa inteligentnim očima koje kao da su znale da ona nije opasnost za ovce.

Čak , bio je veoma velik, struka većeg nego kod odraslog čoveka.

Psi uglavnom pomažu pri čuvanju stada kada su ona na ispaši, štiteći ih od vukova, medveda i velikih planinskih mačaka. Pogledala je dalje od psa. Tri dečaka su je mimoilazila, terajući nekoliko tuceta ovaca prema reci. Svi pet ili šest godina stariji od nje, dečaci su joj posvetili samo letimični pogled, njihova puna pažnja bila je posvećena životinjama. Teranje je suviše lako—ona bi mogla da to radi, bila je sigurna—ali oni moraju biti sigurni da nijedna ovca neće imati šansu da pase travu. Ovca koja je jela pre sriže  mogla bi početi brektati i umreti. Brzi pogled okolo joj je govorio da niko od drugih dečaka u vidokrugu nije bio neko sa kime je ona želela da priča. Nije da je ona tražila određenog dečaka za razgovor, naravno. Ona je samo gledala. U svakom slučaju njeno vedro je trebalo da se dopuni uskoro. Bilo je vreme da krene nazad do Vinske vode.

Ovoga puta odlučila je da prođe pored niza stolova sa nogarama. Mirisi su je mučili, skoro isti kao i za svaki praznik, sve od pečene guske do medenjaka. Začinjenu aromu medenjaka njen nos je osećao više nego sve ostalo. Svaka žena koja je kuvala uradila bi ono što najbolje ume za striženje. Ako bi prošla niže stolova, ponudila bi vodu ženama koje postavljaju hranu, ali one su se samo smeškale na nju i klimale svojim glavama. Ona je nastavila, iako, ne samo zbog mirisa. One su imale vodu za čaj koja se zagrevala na vatri iza stolova, ali neke od njih bi želele hladnu vodu iz reke. Pa, ne tako hladnu, sada, ali još uvek.....

Ispred nje Kenli je bio pogrbljen odmah pokraj stolova, pokušavajući da sakrije svaki inč visine. Šta god da radi, izgledalo bi da će trajati veoma kratko. On je još uvek nosio vedro u jednoj ruci, ali prema načinu na koji se ljuljalo, moralo je biti prazno, pa nije nikome morao da nudi vodu. Egvena ga je mrko pogledala. Podmuklost je bila jedina reč koja ga može opisati. Sada, šta je bio on ......? Iznenada, njegova ruka je načinila hitar pokret i zgrabila medenjak sa stola.

Egvenina usta su ostala otvorena od ozlojeđenosti. I on je imao drskosti da priča sa njom o deci? On je bio gori nego Evin Fingar!

Pre nego što je Kenli mogao da napravi sledeći pokret, gazarica Ajelin obrušila se na njega kao ponirući soko, jednom rukom vukući ga za uvo dok je drugom držala medenjake.

To su bili njeni medenjaci. Vitka žena sa gustim smeđim kikama koje su joj padale preko kukova, Korin Ajelin je pravila najukusnije kolače u Emondovom polju. Osim njene majke, Egvena je odano dodala. Ali čak je i njena majka govorila da je gazarica Korin Ajelin bolja. U kolačima, svakako. Gazarica Ajelin je pomerila hrskave kolače i parčiće pite slobodnom rukom, tako daleko kao da nije bilo blizu vreme jela ili na onaj način na koji vaša majka nije tražila od nje da radi, ali ona je mogla da žestoko postupa sa dečacima koji su pokušavali da kradu iza njenih leđa. Ili sa bilo kime.

Krađa, kako je to ona zvala, i gazarica Ajelin nije trpela krađu. Još uvek je držala Kenlija za uvo, mašući prstom prema njemu, pričajući tihim glasom. Kenlijevo lice bilo je izobličeno kao da je plakao, i sav se skupio tako da je izgledao niži od Egvene. Zadovoljno je klimala glavom. Nije mislila da će pokušavati da ispuni narudžbe za bilo koga u skorije vreme.

Pomakla se dalje od stolova, prolazeći pored gazarice Ajelin i Kenlija, i niko na nju nije sumnjao da je pokušavala da ukrade kolače. Ta luda misao nikada nije prošla kroz njenu glavu. Zaista ne, no ipak, to nije bilo od važnosti.

Naprasno nagnula se napred, vireći između ljudi koji su se kretali ispred nje napred i nazad. Da. To je bio Perin Ajbara, zdepast dečko viši od većine koji su bili njegovih godina.

I bio je Randov prijatelj. Ustremila se pravo kroz gužvu bez gledanja da li je neko dao znak za vodu i nije se zaustavila sve dok nije bila na nekoliko koraka od Perina.

Bio je sa svojim roditeljima, njegova majka je imala bebu, Petrama, na njenom kuku, i malu Deselu koja se držala za njenu suknju jednom rukom, mada je Perinova mlađa sestra gledala svuda okolo sa interesovanjem u sve ljude i čak u ovce koje su išle u stadu mimo nje. Adora, njegova druga sestra, stajala je sa prekrštenim rukama preko grudi, sa mrzovoljnim izrazom koji je pokušavala da sakrije od svoje majke. Adora nije htela da nosi vodu do sledeće godine, i verovatno je želela da se igra sa svojim prijateljima. Poslednja osoba u toj maloj grupi bio je gazda Luhan. Najviši čovek u Emondovom polju sa rukama kao debla drveća i sa prsima koje su zatezale belu košulju, i odavale utisak da  gazda Ajbara pored njega izgleda vitko. Govorio je sa gazdaricom Ajbara i gazdom Ajbara u isto vreme. To je zbunilo Egvenu.

Gazda Luhan je bio kovač u Emondovom polju, ali ni  gazda Ajbara ni gazdarica Ajbara nisu hteli uvući celu porodicu u razgovor o kovačkom poslu. Bio je i član Seoskog Saveta takođe, ali se ista stvar ponovila. Sem toga gazdarica Ajbara ne bi stigla ni da otvori usta o poslovima Saveta a da gazda Ajbara ne pomene poslove Ženskog Kruga. Egvena je možda imala samo devet, ali je znala da je to previše. O čemu god behu razgovarali, to je bilo skoro pri kraju, i to je bilo dobro. Njoj je bilo svejedno o čemu su oni razgovarali.

“On je dobar mladić, Džoslin”, rekao je gazda Luhan. “Dobar mladić, Kon. Biće on dobro.”

Gazdarica Ajbara se nežno nasmejala. Džoslin Ajbara je bila lepa žena, i kada se smejala, činilo se kao da će zaseniti sunce. Perinov otac se lako nasmejao i mrsio Perinovu kovrdžavu kosu. Perin je jako pocrveneo i nije rekao ništa. Ali ipak onda, on je bio snebivljiv, a i retko je govorio previše.

“Zavrti me da letim, Perine, “ rekla je Desela, podižući svoje ručice prema njemu. “Zavrti me da letim.”

Perin je jedva dočekao da izvede učtiv naklon odraslog pre nego što je uzeo sestru u ruke. Odmakli su se nekoliko koraka od ostalih, a zatim je Perin počeo da se vrti oko sebe, brže i brže, sve dok se Deselina stopala nisu odvojila od zemlje. Iz kruga u krug je vrteo, više i u jačim naletima, dok se ona smejala i uživala.

Posle nekoliko minuta, gazdarica Ajbara je rekla, “Dovoljno je Perine. Spusti je dole pre nego što joj pozli.” Ali to je rekla nežno uz osmeh.

Jednom kada su Deselina stopala dodirnula zemlju, držala se obema rukama za  jednu Perinovu ruku, teturajući se pomalo, i možda ne toliko mnogo da bi joj pozlilo. Ali nastavila je da se smeje i da traži još malo letenja.

Klimajući glavom, nastojao je da razgovara sa njom. Uvek je bio tako ozbiljan. Nije se često smejao.

Egvena je naglo shvatila da je još neko posmatrao Perina. Silia Koul, devojka sa rumenim obrazima nekoliko godina starija od nje, stajala je samo nekoliko koraka dalje od nje sa luckastim osmehom i telećim pogledom uprtim u njega. Sve što je trebao da uradi je da se okrene da bi je video. Egvena se zgrozila. Ona nikada ne bi bila tolika budala da pilji u nekog vunoglavog dečaka. Pa ma šta bilo Perin nije bio ni celu godinu stariji od Silie. Tri ili četiri godine bilo bi najbolje. Egvenine sestre nisu imale vremena da pričaju sa njom, ali je ona slušala druge devojke koje su dovoljno starije da bi znale.

Neke kažu više, ali najveći broj misli tri ili četiri. Perin je letimično pogledao prema Egveni i Silii i okrenuo se nazad da tiho priča sa Deselom. Egvena je klimnula glavom. Možda je Silia bila budala, ali je on to trebao na kraju da uoči.

Njeno oko je uhvatilo kretanje u granju velikog vodenog duba iza Silie, pa je počela da osmatra. Gavran je bio tamo gore, i činilo se da je on na osmatranju. I tamo je bio gavran na tom visokom stablu bora, takođe, jedan na sledećem, i na tom drenu, i... Devet ili deset gavrana je mogla da vidi, i činilo se da svi oni osmatraju. To je moglo da bude njena mašta. Upravo njena.

“Zašto si se izbuljila u njega?”

Preneraženo, Egvena je skočila i okrenula se tako brzo da je tresnula vedrom u koleno. Dobra  stvar je da je ono bilo skoro prazno, ili da nije mogla da se povredi.

Pomerila je stopalo, želeći da može da protrlja koleno.

Adora je stala da pretražuje njen smeten izraz na licu, ali ipak nije mogla biti zbunjenija više od Egvene.

“O čemu ti to pričaš, Adora?”

“Perinu, naravno. Zašto si se izbuljila u njega? Svi govore da ćeš se udati za Rand al'Tora. Kada budeš starija, ja mislim, i imaš kosu u kikama.”

            “Šta misliš pod time, svi govore?” Egvena reče opasno, ali se Adora samo kikotala. Bilo je razdražujuće. Ništa ne beše išlo na način na koji bi trebalo da ide danas.

            “Perin je lep, naravno. Barem, čula sam da dosta devojaka govori tako. I dosta devojaka gleda u njega, baš kao ti i Silia.”

Egvena je treptala i pokušavala da ovlada situacijom u svojoj glavi. Ona nije gledala u njega uopšte na način na koji je to radila Silia. Ali ipak, Perin, lep? Perin? Pogledala je preko svog ramena da vidi da li bi mogla naći nešto lepo na njemu.

Otišao je! Njegov otac je još uvek bio tu, njegova majka, sa Petramom i Deselom, ali Perina nije mogla videti. Do đavola! Bejaše mislila da ga sledi.

“Da nisi usamljena bez svojih lutki, Adora?” rekla je ljupko. “Nisam mislila da ćeš ikada napustiti kuću bez barem dve.”

Adorina otvorena usta i uvredljiv pogled su bili sasvim dovoljni.

“Izvini me”, reče Egvena, češajući se iza nje. “Neki od nas su dovoljno stari da rade.” Odlučila je da ne hramlje kada sebi nađe nazad put do reke.

Ovoga puta nije zastala da bi gledala u muškarce koji su prali ovce, i nije vrlo pažljivo tražila gavrana. Ispitivala je koleno, ali ono još uvek nije pomodrilo.

Noseći puno vedro natrag na livadu, odbijala je da šepa. Upravo je dobila malu čvorugu.

Nastavila je da oprezno osmatra zbog njenih sestara dok je nosila vodu, zastajući samo da bi neko mogao da uzme kutlaču.

I za Perinom. Met bi bio dobar kao i Perin, ali ni njega nije videla. Do đavola Adora! Nije imala prava da kaže takve stvari!

Hodajući između stolova gde su žene sortirale vunu, Egvena je potpuno zastala zureći u svoju najmlađu sestru.

Zaledila se, nadajući se da Loiza gleda u drugom pravcu, samo na trenutak. To je bilo zbog toga što je pokušavala da uoči Perina i Meta na isti način kao i svoje sestre. Loizi je bilo samo petnaest, ali je imala kiseli izraz na licu i ruke na bedrima dok se suprostavljala Dagu Koplinu. Egvena nikada nije mogla sebe naterati da ga zove gazda Koplin osim glasno, zbog učtivosti; majka joj je rekla da mora biti učtiva, čak i sa nekim kao što je Dag Koplin.

Dag je bio izborani stari čovek sa sedom kosom koju nije tako često prao. Ili možda uopšte. Mastiljava oznaka na kanapu koja je visila sa stola beše odgovarala ušnim zarezima na njegovim ovcama. “Tu dobru vunu odvajaš na stranu”, gunđao je Loizi. “Ne želim biti prevaren sa mojom striženom vunom, devojko. Pomeri se korak u stranu i ja ću ti na moj način pokazati šta gde ide.”

Loiza se nije pomerila ni za inč. “Vuna sa trbuha, zadnjih nogu i repa mora da se opere ponovo, gazda Kopline.” Posebno je naglsila `gazda`. Osećala se beznačajno. “Vi znate isto tako dobro kao i ja, da ako trgovci nađu dva puta opranu vunu u samo jednoj bali, svi će dobiti manje za svoju striženu vunu. Možda bi moj otac mogao bolje da vam to objasni nego što ja mogu.”

Dag se uvukao u svoju striženu vunu i gunđao nešto sebi u bradu. Znao je da je bolje probati s ovim sa Egveninim ocem.

“Sigurna sam da moja majka može takođe da vam to objasni pa da shvatite”, nemilosrdno je rekla Loise.

Dag se drsko brecnuo, i napravio odvratni kez.

Mrmljajući kako on veruje Loizi da će raditi ono što je ispravno, pomerio se nazad, žurno bezmalo trčeći. Nije bio tolika budala da navuče na sebe pažnju Ženskog Kruga ako je to mogao izbeći. Loiza je posmatrala kako odlazi sa jasno izraženim zadovoljstvom.

Egvena je iskoristila priliku da se hitro udalji, uzdahnuvši od olakšanja nakon što je Loiza nije dozvala. Loiza je mogla više voleti sortiranje vune od pomaganja pri kuvanju, ali bi se ona mnogo radije verala po drveću ili plivala kod Vodene šume, čak i kada je većina devojaka odbijala da to čini u tim godinama. Ona bi to radila dalje od Egvene, dajući joj malu šansu. Egvena bi jako volela da ide na plivanje sa njom, ali je Loiza jasno stavila do znanja da je njeno društvo suvišno, a Egvena je bila suviše ponosna da traži.

Namrštila se. Sve njene sestre su je tretirale kao bebu. Čak i Alena, kada bi je ona uopšte i primetila. Većinu vremena, Alena je držala svoj nos u knjigama, čitajući i čitajući očevu biblioteku. Imao je skoro četrdeset knjiga! Egvenina omiljena je bila putovanja Džaina Lakonogog. Sanjala je da vidi sve te strane zemlje o kojima je pisano. Ali ako bi počela da čita tu knjigu a Alena  je poželela, uvek joj je uzimala govoreći da je previše komplikovana za nju! Do đavola sve četiri!

Videla je neke od vodonoša kako odmaraju sedeći u hladu ili pričaju viceve, ali ona je nastavila da se kreće, mada su je ruke bolele. Egvena al`Vera nije htela da popusti. Nastavila je da osmatra zbog njenih sestara takođe. I zbog Perina.

I Meta. Do đavola Adora, u svakom slučaju! Do đavola sve!

Kada je bila blizu Mudrosti zastala je. Doral Baran bila je najstarija žena u Emondovom polju, možda i u celim Dvema rekama, osedela i krhka, ali još uvek kristalnog pogleda i nimalo pogrbljena. Učenica Mudrosti, Ninaeva bila je na kolenima  okrenuta leđima ka Egveni, negovajući Bili Kongara, umotavajući oblogu oko njegove noge. Njegove pantalone bile su odsečene prilično kratko. Bili je sedeo na kladi, bio je drugi odrasli za koga je Egvena nalazila da je teško izraziti pristojno poštovanje. Uvek je pravio gluposti  i uspevao da se povredi. Bio je istih godina kao i gazda Luhan, ali je izgledao najmanje deset godina stariji, sa ispijenim licem i upalim očima.

“Ranije si se često ponašao kao budala Bili Kongar”, strogo je rekla gazdarica Baran, “ali da piješ dok strižeš vunu je gore nego da se ponašaš kao budala.”

Čudnovato, ona nije gledala dole u njega već u Ninaevu.

“Popio sam samo malo svetlo pivo, Mudrosti”, cvilio je on. “Zbog velike vrućine. Samo jedan gutljaj.”

Mudrost ga je onjušila u neverici, ali je ipak nastavila da posmatra Ninaevu kao soko. To je bilo iznenađujuće. Gazdarica Baran je često u javnosti hvalila Ninaevu zbog njene sposobnosti brzog učenja. Uzela je za učenicu Ninaevu tri godine ranije, posle smrti pređašne učenice koja je umrla od neke bolesti koju ni gazdarica Baran nije mogla da izleči. Ninaeva je bila od skora siroče, i mnogi ljudi su posle smrti njene majke govorili Mudrosti da bi trebala da je pošalje kod rođaka na selo, i uzme neku stariju. Egvenina majka nije tako pričala, ali je ona znala da je tako mislila.

Ninaeva se ispravila u kolenima, završivši sa učvršćivanjem obloge, i zadovoljno klimajući glavom. Na Egvenino čuđenje, gazdarica Baran je čučnula i to uradila ponovo, čak je i pomerila nužni topli zavoj koji je virio pored duboke posekotine na Bilijevom bedru pre početka omotavanja tkanine nazad oko njegove noge. Ona je u stvari izgledala ....... razočarano. Ali zašto? Ninaeva je počela da se igra sa svojom kikom, vukući je na onaj način na koji je to činila ka da je bila nervozna, ili je pokušavala da zadobije pažnju jer je u stvari već sada bila odrasla žena.

Kada li će ona dovoljno odrsasti? Pomislila je Egvena. Nije prošla ni godina kako je ženski krug odobrio da Ninaeva veže kosu u pletenicu.

Egvenino oko je uhvatilo komešanje u vazduhu pa je počela da zuri. Mnogo gavrana je sada tačkasto obeležavalo drveće oko livade. Tuce i tuce njih, i svi su osmatrali. Znala je šta rade. Ni jedan nije pokušavao da ukrade bilo šta od hrane na stolovima. To je bilo prosto neprirodno.

Polazeći od takvih misli, ptice uopšte nisu gledale na stolove sa nogarama. Ili na stolove gde su žene radile sa vunom. Behu gledale u dečake koji su gonili ovce. I ljude koji su strižali ovce i nosili vunu. I dečake koji su nosili vodu, takođe. Ne devojčice, ili žene, samo muškarce i dečake. Kladila bi se u to, iako joj je majka govorila da se ne kladi. Otvorila je usta da pita Mudrost šta misli o tome.

“Da li imaš nekog posla, Egvena?” Ninaeva je rekla neokrećući se.

Egvena se trznula od iznenađenja. Ninaeva je to bila radila svaki put još od prošle jeseni, znajući da je Egvena bila tamo bez gledanja, i želela je da sa time prestane.

Okrenuvši glavu Ninaeva je pogledala preko ramena. Bila je to slična vrsta usmerenog pogleda, kakav je Egvena bila upućivala ka Kenliju. Nije se moglo doskočiti Ninaevi na način koji se moglo Mudrosti. Ninaeva se pokušavala iskupiti zbog nepoverenja gazdarice Baran povodom njenog rada. Egvena je mislila da kaže kako gazdarica Ajelin želi da razgovara sa njom u vezi pite. Proučavajući Ninaevino lice, odlučila je da to možda i nije dobar način. U svakom slučaju, radila je ono za šta se nije bila obavezala, zanemarujući posao, posmatrala je Ninaevu i Mudrost.

Ostavljajući toliko vremena za pozdrav koliko je bilo dovoljno da podigne vedro i to samo za Mudrost, ne i za Ninaevu - koja se okrenula. Nije skakutala, i ne zbog toga što ju je Ninaeva osmatrala. Naravno da ne. I nije žurila takođe. Samo je hodala - ubrzano - da se vrati na svoj posao.

Još uvek je hodala brzo i pre nego što je to shvatila, bila je iza stolova gde su žene radile sa vunom. I licem u lice preko jednog od stolova sa svojom sestrom Elizom.

Eliza beše slagala vunu za bale, i to je radila loše. Izgledala je rastrojeno, jasno je čak i Egvena opažala, i znala je zbog čega. Eliza je bila osamnaestogodišnjakinja, ali je njena duga kosa do struka i dalje bila vezana plavom maramom. Nije bilo to da je ona razmišljala o udaji - najveći broj devojaka je čekao još nekoliko godina - ali ona je bila starija godinu dana od Ninaeve. Eliza se često glasno bunila zbog toga što je Ženski Krug i dalje smatra suviše mladom. Bilo je teško ne gajiti simpatiju. Pogotovu sada kada je Egvena imala u vidu njen neugodan položaj koji se otezao nedeljama.

U stvari i ne zbog Elizinog problema, nego zbog stvari o kojim je razmišljala.

Dalje sa jedne strane stolova, Sali Koplin je pričala sa nekim mladićima sa farmi, cerekajući se i uvrtajući svoje suknje. Ona je uvek pričala sa nekim muškarcima ili ostalima, ali je u stvari trebala da slaže vunu. Doduše, to nije bio razlog zbog čega je uhvatilo Egvenino oko.

“Eliza, ne bi trebalo da brineš”, rekla je nežno.”Možda su Berovin i Alena dobile svoje kike u šesnaestoj....”

Najveći broj devojaka jeste, mislila je. Ni malo nije bila saosećajna.

Eliza je imala naviku da daruje izreke. “Proćerdani sat se ne može nadoknaditi”, ili “Osmeh čini posao lakšim”, sve dok zubi ne počnu da te bole od njih. Egveni je bila poznata činjenica da osmeh neće učiniti njeno vedro lakšim kada je do vrha puno..... “Ali Sali je dvadeset, njen imendan je za nekoliko meseci. Njena kosa nije uvijena, i ne može se videti njena potištenost.”

Elizine ruke su još uvek bile u vuni na stolu ispred nje. Iz nekog razloga, žene sa njenih obeju strana su stavile dlanove preko ustiju, pokušavajući da sakriju osmeh.

Iz nekog razloga Elizino lice je porumenelo. Jako porumenelo.

“Deca ne bi trebalo.......” zacvrčala je Eliza. Njeno lice moglo bi goreti kao sunce, ali za vreme cvrčanja glas joj je bio hladan kao sneg usred zime. “Dete koje priča dok..... Deca koja....” Džuli Lijuin, godinu dana mlađa od Elize, i sa njenom gustom crnom kosom koja je padala ispod pojasa, spuštajući se do kolena, smejala se u dlan veoma glasno. “Otiđi dete” cvrčala je Eliza. “Sputavaš odrasle da rade ovde!”

Sa jednim ozlojeđenim pogledom, Egvena se okrenula i krupnim koracima udaljila od stolova sa vunom, vedro je udaralo u njenu nogu pri svakom koraku. Probaj pomoći nekome, probaj povratiti njeno raspoloženje, i vidi šta si dobio? Trebala sam joj reći da nije odrasla, javila joj se divlja misao. Ne dok joj Krug dozvoli da veže kosu u kiku, ona nije. To je šta  sam trebala reći. 

Žestoko raspoloženje je držalo sve dok vedro nije bilo opet prazno, i kada ga je još jednom napunila, ispravila je ramena. Ako si bio nameravao da uradiš neku stvar, onda si i trebao da je uradiš. Hodala je najbrže što je mogla, pravo prema toru sa ovcama ignorišući bilo koga koji je davao znak za vodu. To nije bilo zanemarivanje. Dečacima je bila potrebna voda, takođe.

U torevima, tuce ili otprilike toliko dečaka čekajući da pomaknu ovce dobijali su iznenađen izraz kada je nudila kutlaču, i neki su govorili da bi mogli dobiti vodu dok ne dođu do reke, ali ju je ona čuvala. I uvek je postavljala isto pitanje. “Da li ste videli Perina? Ili Meta? Gde mogu da ih nađem?”

Neki su joj rekli da Perin i Met behu terali stado ovaca do reke, drugi su joj pričali da su obojica bili viđeni kako paze na već postrižene ovce, ali ipak ona nije nameravala da ih traži tamo odakle su upravo otišli.

Najzad, okat dečak zvan Vil al'Sin, sa jednog od gazdinstva južno od Emondovog Polja, podozrivo je gledajući reče, “Zašto želiš njih?” Neke devojke su pričale da je Vil bio lep, ali ipak Egvena je mislila da su njegove uši izgledale smešno.

Krenula je da ga pogleda usmerenim pogledom, kada joj je sinula bolja ideja. “Ja . . . trebam da ih nešto pitam”, ona reče. To je bila samo mala laž. Stvarno se nadala da će je jedan od njih dovesti do nekih odgovora. Dugo nije rekao ništa, proučavajući je, a ona je čekala. Strpljenje se uvek isplati, Eliza je često govorila. Previše često. Želela je kada bi mogla zaboraviti Elizine izreke. Pokušavala je da zaboravi. Ali udarac u Vilijevu cevanicu nije doneo ono što je ona očekivala od njega. Čak iako je to zaslužio.

“Oni su iza onog dalekog tora”, reče on najzad, trzajući glavom prema istočnom delu livade. “Onaj sa ovcama koje imaju na uvetu oznake Pet al'Kaara.” Dečaci koji su terali ovce pričali su na taj način, iako to nije bilo stvarno odgovarajuće, ili niko ne bi znao da li su oni govorili o Pet al'Kaar'ovim ovcama ili Džek al'Kaar'ovim ili o ovcama koje su pripadale jednom od tuce drugih al'Kaarovih. “ Upravo su imali na umu odmor. Sada, nemoj da ideš noseći im uz to toplu vodu pričajući svakome drugačije.”

“Hvala, Vil”, ona reče, samo da pokaže kako može biti učtiva čak i sa vunoglavim. Kao kada bi počela da čita bajke! Izgledao je preneraženo, i razmišljala je o šutiranju njegove cevanice pa ma šta bilo.

Veliki tor sa postriženim ovcama Pet al'Kaar'a nalazio se na delu livade skoro do drveća Vodene šume.

Veliki crni ovčarski pas Gazde al'Kaar'a uzdignuo je glavu sa mesta gde je ležao ispred tora i posmatrao Egvenino približavanje pre nego što se spustio nazad.

Egvena je oprezno pogledala ovčarskog psa. Nije baš previše volela pse, a čini se da ni oni  nisu marili za nju, takođe. Pas joj je totalno iščezao iz misli, doduše, čim je bila dovoljno blizu da ga jasno vidi. Otvor u drvenoj ogradi tora omogućavao joj je malu skrovitost, i mogla je videti grupu od dečaka iza tora. Međutim nije mogla jasno razabrati ko su to bili.

Spustila je vedro veoma pažljivo, hodala je duž ograde tora. Nije se šunjala. Nije želela da pravi previše buke, u slučaju . . . U slučaju da bi galama mogla uplašiti ovce; to je bilo to. Kod ugla tora zavirila je u njegovoj blizini.

Perin je bio tamo, i Met Kauton, baš kao što je Vil bio rekao, i neki drugi dečaci približno iste starosti, svi znojavi i sa raskopčanim košuljama. Tamo je bio Dav Ajelin i Urn Tejn, Ban Krou i Elam Dautri. I Rand, mršav dečak, visok skoro kao Perin, sa šakama i stopalima koji su bili preveliki za njegov uzrast. Uvek bi se mogao pronaći sa Metom ili Perinom pre ili kasnije. Rand, za koga su svi pričali da će se udati jednoga dana. Pričali su, smejali se i udarali jedan drugog po ramenu. Zašto su dečaci to radili?

Mrko gledajući, povukla se sa tog mesta i prislonila nazad na ogradu. Jedna ovca unutar tora onjušila je njena leđa, ali je to ona ignorisala. Ona je slušala žene kako pričaju o njoj i Randu, ali nije znala da svi pričaju o tome. Do đavola Eliza! Da Eliza nije bila počela sa uzdisanjem i jaukanjem zbog njene kose, Egvena nikada ne bi počela razmišljati o mužu. Očekivala je da će se udati jednoga dana - većina žena u Dve Reke jesu - ali nije volela to vetropirasto ponašanje koje je čula kako to ona možda jedva čeka. Najveći broj žena čeka barem nekoliko godina posle vezivanja kose u kiku, i ona . . . Ona je želela da vidi te zemlje o kojima je pisao Džain Lakonogi. Kako bi se muž osećao povodom toga? O odlasku njegove žene da vidi strane zemlje. Niko ne napušta Dve Reke, koliko ona zna.

Ja ću, zavetovala se tiho.

Čak i kada bi se udala, da li bi se Rand pokazao kao dobar muž? Nije bila sigurna da bi Rand bio dobar muž.

Neko sličan njenom ocu, hrabar, pažljiv i mudar. Mislila je da je Rand bio pažljiv. Izrezbario joj je jednom pištaljku, i konja, i bio joj poklonio crno orlovo pero kada mu je rekla da je lep, iako je još uvek sumnjala da beše hteo da ga zadrži za sebe. I pazio je na očeve ovce na ispaši, tako da je trebao biti hrabar. Ovčarski pas bi trebao  pomoći, ako vukovi dođu, ili medved, ali ipak bi dečak osmatrač trebao biti spreman sa praćkom, ili lukom ako je bio dovoljno star. Samo . . . Videla ga je svakog puta kada bi on i njegov otac došli sa farme, ali ga u stvari uopšte nije poznavala. Jedva da je znala bilo šta o njemu. Sada  je bilo dobro vreme za početi sa saznavanjem. Mirno se vratila nazad do mesta u uglu i opet provirila.

“Voleo bih da budem kralj”, Rand je govorio. “To je ono što bih voleo da budem.” Mahnuo je rukom i načinio trapavi naklon, smejući se kako bi pokazao da se šalio. Suviše dobra stvar. Egvena je napravila grimasu. Kralj! Proučavala je njegovo lice. Ne, on nije bio lep. Pa, možda je bio. Možda to i nije bilo važno. Ali ipak bi moglo biti fino imati muža koji tako izgleda. Njegove oči su bile plave. Ne, sive. Izgledalo je da menjaju boju dok ih posmatraš. Niko inače u Dve Reke nije imao plave oči. Ponekad su njegove oči izgledale tužno.

Njegova majka je umrla kada je bio mali, i Egvena je mislila da on zavidi dečacima koji su imali majke. Nije mogla ni zamisliti da izgubi svoju majku. Nije čak ni želela da pokuša.

“Kralj ovaca!” Met je viknuo. Bio je manji od ostalih, i uvek hodao na prstima. Jedan letimičan pogled na njegovo lice, i znali ste da je tražio štetu. Uvek je tražio štetu. I obično je nalazio. “Rand al'Tor, Kralj Ovaca.” Lem se kikotao. Ban ga je udario po ramenu, Lem mu je uzvratio, a onda su se obojica zakikotala. Egvena je vrtela glavom.

“To je bolje nego govoriti kako želite da odete i nikada ne morate da radite”, Rand reče blago. Činilo se da nikada ne može da se naljuti. U svakom slučaju ne kada ga je ona posmatrala. “Kako bi mogao živeti bez rada, Mete?”

“Ovce nisu toliko loše”, Elam reče, trljajući svoj dugi nos. Kosa mu je bila kratko ošišana, imao je pramen kose na temenu koji je rastao u suprotnom pravcu od ostale. Ličio je pomalo na ovcu.

“Ja ću osloboditi jednu Aes Sedai, i ona će me nagraditi”, uzvratio je Met. “Neću ići okolo tražeći posao, kada ga ima previše i bez traženja.” Nasmešio se i udario Perina po ramenu.

Sav smeten, Perin je trljao nos. “Ponekad moraš biti razborit, Mete”, reče lagano. “Ponekad moraš razmišljati unapred.” Perin je uvek govorio sporo, kada je govorio uopšte. Pažljivo se pomerio, kao da je bio uplašen da bi mogao slomiti nešto. Rand je govorio pre nego što je razmislio, ponekad, i  uvek je izgledao kao da je bio spreman da krene žureći i ne prekine sve dok ne uhvati horizont.

“'Razborit' pričaju da ću raditi u mlinu moga oca, “Lem uzdahnu. “Očekujem da ću ga naslediti jednog dana. Nadam se ne tako brzo. Voleo bih da prvo učestvujem u nekoj pustolovini, zaista, da li bi ti voleo, Rande?”

“Naravno.” Rand se gorko nasmejao. “Ali gde da pronađem pustolovinu u Dve Reke?”

“Ima načina”, mrmljao je Ban. “Možda ima zlata gore u planinama. Ili Troloka?” Iznenada je zvučao kao da nije bio baš siguran oko odlazka u planine. Da li stvarno verujete u Troloke?

“Želim da imam više ovaca od bilo kog drugog u Dva Reke”, Elam smelo reče. Met je iskolačio očima.

Dav je čučao na petama slušajući, i sada je klimao glavom. “Izgledaš kao ovca Elame”, mrmljao je. Barem to nije morala da izgovori glasno. Dav je bio veći od Meta, i zdepastiji, ali su njegove oči slično sjajile. Njegova odeća je uvek bila poprilično izgužvana i ne bi trebalo da se tako nosi. “Slušajte, imam sjajnu ideju.”

“Imam bolju”, Met je hitro upao u reč. “Hajde. Pokazaću vam.” On i Dav su se besno pogledali.

Elam i Ban i Lem su bili spremni da slede bilo koga, ili obojicu, da su mogli shvatiti kako. Međutim Rand je stavio ruku na Metovo rame. “Pričekajte. Hajde da prvo čujemo te velike ideje.” Perin je zamišljeno klimao glavom.

Egvena uzdahnu. Izgleda da su se Dav i Met nadmetali  da vide ko bi mogao upasti u veću  nevolju. I Rand bi mogao zvučati razumno, ali  kada je bio u okolini sela, oni su često uspevali da ga guraju napred, takođe. I Perina, isto tako.

Druga trojica bi ih pratila u bilo čemu što Met ili Dav predlože.

Činilo se da je vreme da ode. Nije bila u stanju da ih sledi i vidi šta su uradili na kraju, a da ne bude viđena. Radije bi umrla nego izazvala Randovu sumnju da ga je bila uhodila kao neka s guščjim mozgom. Čak i ništa nisam saznala.

Dok je hodala natrag duž ograde tora, do mesta gde je ostavila vedro, Danil Lijuin se mimoišao sa njom, okrenute glave nazad prema toru. Trinaestogodišnjak, bio je čak i mršaviji od Randa, sa spljoštenim nosem. Oklevajući stajala je iznad kofe, slušajući. Najpre, ništa nije čula do žamora. Onda . . .

“Traži me Gradonačelnik?” Met uzviku. “Ne može da traži mene! Ja ništa nisam uradio!”

“Traži vas sve, i to brzo”, Danil reče. “Trebalo bi da odem do njega sada, kao da je ono bilo od mene.”

Brzo uzimajući kofu, Egvena se lagano hodajući udaljila od tora, nazad prema reci. Rand i drugi će je uskoro mimoići, kaskajući u istom pravcu.

Egvena se smejala, malim osmehom. Kada je njen otac slao po ljude, oni su dolazili. Čak je i Ženski Krug znao da Brandelvin al'Ver nije bio čovek sa kojime se šalilo. Egvena nije morala da pretpostavlja da bi to znala, već je čula od Gazdarice Luhan i Gazdarice Ajelin i od nekih drugih kako govore majci o ocu kao tvrdoglavoj osobi i kako bi njena majka morala nešto učiniti povodom toga.

Dozvolila je da je dečaci malo prestignu - samo malo—a zatim je produžila korak da bi održavala odstojanje.

“Ne mogu da razumem”, Met je gunđao dok su došli blizu muškaraca koji su strižali ovce. “Ponekad Gradonačelnik zna šta sam uradio čim sam to uradio. Moja majka, takođe. Ali ipak kako?”

“Ženski Krug je verovatno rekao tvojoj majci”, mrmljao je Dav. “One vide sve. I Gradonačelnik je Gradonačelnik.” Drugi dečaci su mrgodno klimali glavama.

Ispred njih Egvena je videla oca, okruglog čoveka sa proređenom sedom kosom, rukavima podavijenim na košulji iznad laktova, s lulom u ustima, i priborom za strižu u rukama.

I deset koraka od strižača ovaca, posmatrajući dolazak dečaka, stajala ja Gazdarica Kauton, Metova majka, pored dve kćeri, Bodevin i Eldrin.

Nati Kauton je bila staložena, pribrana žena, kako bi ona mogla imati nešto sa sinom sličnim Metu, i na čas se zadovoljno osmehnula. Bodevin i Eldrin su se skoro identično nasmejale, posmatrajući Meta dva puta pažljivije nego njihova majka. Bode nije bila dovoljno velika da nosi vodu, još, i ako bi to želela mogla bi dve godine pre Eldrin. Rand i ostali mora biti da su slepi! Pomislila je Egvena. Bilo ko sa očima bi mogao videti kako Gazdarica Kauton uvek sazna.

Gazdarica Kauton i njene kćerke šmugnule su daleko u gomilu kada su se dečaci približili Egveninom ocu. Nijedan od pridošlih dečaka je nije primetio. Oni su svi imali oči samo za Egveninog oca i nikoga drugog. Svi sem Meta koji je izgledao oprezan; imao je veliki kez što je odavalo utisak da je kriv za nešto, zasigurno.

Randov otac je bacio letimičan pogled od ovce preko koje je bio nagnut, i uhvatio Randove oči sa osmehom pripremljenim za Randa, barem, u najmanju ruku slično čaplji spremnoj da uzleti.

Egvena je počela da nudi vodu muškarcima koji su strižali sa njenim ocem, svi do jednog iz Seoskog Saveta. Pa, Gazda Koul se pojavio kako bi prilegao na leđima blizu do struka-visokog kamena koji je štrčao izvan zemlje. Bio je toliko star kao Mudrost, možda stariji, premda je još uvek imao svu svoju kosu, belu kao što je i bila. Međutim ostali su strižali, runo je padalo daleko od ovaca na zbijene bele čaršave.

Gazda Bjui, majstor za krovove, kvrgav čovek ali ipak hitar, mrmljao je sebi u bradu dok je radio, i drugi su strižali dve ovce za njegovu jednu, jer su činise svi drugi hvatali da više urade. Kada je čovek bio gotov, dopuštao bi ovci da ide do dečaka koji su ih čekali i sakupljali u stado i terali dok mu je druga bila dodavana. Egvena je išla lagano, imajući razlog za lunjanje. Ona zaista nije olabavila s poslom; samo je htela da zna šta se to bilo desilo.

Njen otac je na trenutak proučavao dečake, skupljajući usne, a zatim je rekao, “Pa, momci, znam da ste naporno radili.” Met je preneraženo pogledao Randa, i Perin je neudobno slegnuo ramenima. Rand je samo klimnuo glavom, ali ipak nesigurno. “Dakle mislio sam da bi moglo biti vreme za priču koju sam vam obećao”, završio je. Egvena se nasmejala. Njen otac je pričao najlepše priče.

Met se jako ispravio. “Želeo bih avanturističku priču.” pogled kojim je ovoga puta gađao Randa bio je izazivački.

“Želim o Aes Sedai i zaštitnicima”, Dav reče brzo.

“Želim o Trolocima”, dodao je Met, “i . . . i . . . i o Lažnom Zmaju!”

Dav je otvorio usta, i zatvorio ih ponovo ne govoreći ništa. Besno je gledao Meta, premda. Nije bilo načina za njega da nadmaši Lažnog Zmaja, i on je to znao.

Egvenin otac se cerekao. “Nisam zabavljač, momci. Neznam ni jednu priču sličnu njima. Tam? Da li bi voleo da ispričaš jednu?”

Egvena je treptala očima. Zašto bi Randov otac znao takve priče kada njen otac nije znao? Gazda al'Tor je bio izabran u Savet da bi govorio u ime farmera iz okoline Emondovog Polja, ipak koliko je ona izdaleka znala, sve što bejaše on ikada radio je bila farma ovaca i duvan kakav nije imao niko drugi.

Gazda al'Tor je izgledao zabrinuto, i Egvena je počela da se nada da nije znao ni jednu sličnu priču. Nije želela da bilo ko nadmaši njenoga oca. Naravno, volela je Randovog oca, i nije želela da ga vidi smetenog, takođe. Bio je snažan čovek sa sivim flekama u kosi, skroman, svuda omiljen.

Gazda al'Tor je završio sa striženjem ovce, i kada mu je bila dodana sledeća, razmenio je osmeh sa Random. “Kako izgleda”, reče on, “Čini mi se da znam priču sličnu takvoj. Pričaću vam o Pravom Zmaju, ne o lažnom.”

Gazda Bjui se ispravio sa napola postrižene ovce tako brzo de je životinja skoro pobegla od njega. Njegove oči su se suzile, premda su one bile uvek prilično uzane. “Nećemo slušati ništa od toga, Tam al'Tor”, režao je njegovim kreštavim glasom. “Tu nema ničeg prikladnog da bi pristojne uši čule.”

“Smiri se, Cen”, blago je rekao Egvenin otac. “To je samo priča.” Ali je ipak bacio letimičan pogled prema Randovom ocu, i jednostavno nije bio sasvim siguran kao što je  zvučao.

“Neke priče se ne bi trebale kazivati”, insistirao je Gazda Bjui. “Neke priče ne bi trebale biti poznate! Ja kažem da to nije pristojno. Ne volim ih. Ako trebaju da čuju o ratu, dajte im nešto o Stogodišnjem Ratu ili o Troločkim Ratovima. Na taj način bi im izlagao o Aes Sedai i Trolocima, ako želiš da pričaš o takvim stvarima. Ili o Aijelskom Ratu.” Na čas, Egvena je pomislila da se lice Gazda al'Tora izmenilo.

Za  trenutak izgledao je čvršći. Toliko čvrst da bi se plaćenička straža činila mekom. Izgleda da je umišljala mnoge stvari, danas. Obično na ovakav način nije puštala mašti na volju.

Gazda Koulove oči su naglo upale. “To je samo priča koju će im ispričati, Cen. Samo priča, čoveče.” Njegove oči su se opet polako zaklapale. Nikada ne biste mogli reći kada je Gazda Koul bio stvarno dremljiv.

Ti nikada nisi čuo, omirisao ili video bilo šta slično, Cen”, reče Gazda al'Dai. Bio je Bilijev deda, mršav čovek sa pramenom bele kose, star kao i Gazda Koul, ako ne stariji. Uglavnom je hodao sa štapom, ali mu je pogled bio jasan i oštar, i takođe i um. Bio je skoro tako brz pri striženju vune kao Gazda al'Tor. “Moj savet tebi, Cen, je žvaći svoju džigericu ćutke i dozvoli Tamu da krene sa pričom.”

Gazda Bjui se lažnom prijaznošću smirio, mrmljajući sebi u bradu. Namrgođen na Randovog oca, savio se nazad ka svojoj ovci. Egvena je iznenađeno vrtela glavom. Često je slušala Gazda Bjuia kako govori ljudima koliko je važan u Savetu, i kako ga svi drugi muškarci uvek slušaju.

Dečaci su se premestili u polukrug bliže do Gazde al'Tora i čučnuli na svoje pete. Bilo koja priča koja je izazvala prepirku u Savetu sigurno je morala biti interesantna. Gazda al'Tor je nastavio sa strižom, ali je ipak usporio korak. Nije želeo da reskira striženje ovce opadanjem svoje pažnje.

“To je samo priča”, reče on, ignorišući mrki pogled Gazde Bjuia, “zbog toga što niko nezna šta se sve dogodilo. Ali se ipak stvarno dogodilo. Čuli ste za Doba Legendi?”

Nekoliko dečaka je sumnjivo klimalo glavom. Egvena je i sama klimala glavom, takođe. Čula je da su odrasli govorili, “Možda u Dobu Legendi”, kada nisu verovali da se nešto stvarno dogodilo ili su sumnjali da će se desiti. Premda je postojao i drugi oblik uzrečice, “Kada bi svinje imale krila”,. Barem je mislila da je to.

Bilo je to pre tri hiljada godine i više”, počeo je Randov otac. “Bili su veliki gradovi sa puno zgrada većih od Bele Kule, a ona je veća od svega osim od planine. Mašine koje su koristile Jednu Moć prevozile su ljude preko zemlje brže nego što konj može da trči, i neki su takođe govorili da su mašine letele kroz vazduh noseći ljude. Nigde nije bilo bolesti. Ni gladi. Ni rata. A onda je Mračni dodirnuo Svet.”

Dečaci su skočili, i Elam je zapravo bio oboren. Koprcao se da bi ustao, pocrvenevši i praveći se da se uopšte nije prevrnuo. Egvena je zadržala dah. Mračni. Možda je tako bilo jer takvo mišljenje o njemu beše imala ranije, ali je on sada izgleda posebno plašio. Nadala se da ga Gazda al'Tor nije stvarno imenovao. Neće imenovati Mračnog, mislila je, ali ipak nije prestala da se boji da bi mogao.

Gazda al'Tor se osmehnuo dečacima da bi ublažio šok zbog onoga šta je rekao, ali je ipak nastavio. “Doba Legende nije imalo previše sećanja na rat, tako se govorilo, ali ipak jednom kada je Mračni dotakao svet, naučili su prilično brzo. To nije bio rat sličan onom o kome ste čuli kada su trgovci dolazili  za vunu i duvan, između dve nacije. Ovaj rat je zahvatio ceo svet. Rat Senke, koji se zbio tako će biti nazvan. Oni koji su stajali pod Svetlom isto tako mnogi koji su stajali pod Senkom, i sem toga nebrojeni pijatelji mraka, tu su bile vojske Mirdraala i Troloka veće od svih izbljuvali su razaranje veće nego za vreme Troločkih Ratova. Aes Sedai su se borili pod Senkom, takođe. Zvali su ih Izgubljenima.”

Egvena je prekrstila ruke, i bilo joj je drago da vidi kako neki od dečaka uvijaju ruke oko sebe. Majke su Izgubljenima plašile decu kada su bila nevaljala. Ako nastaviš sa laganjem, Semirejdž će doći i uzeti te. Lanfear vreba decu koja kradu. Egvena je bila sretna zbog svoje majke koja to nije radila. Čekaj. Izgubljeni su bili Aes Sedai? Nadala se da Gazda al'Tor nije to rekao previše slobodno, ili će Ženski Krug pozvati po njega. Pa ma šta bilo, neki od Izgubljenih su bili i muškarci, tako da nije bio u pravu.

“Očekujete od mene da vam pričam o velikim bitkama, ali ipak Ja ne bih.” Na trenutak, zvučao je smrknuto, ali samo na trenutak. “Niko nezna ništa o tim bitkama, osim da su bile silne. Možda Aes Sedai imaju neke zapise, ali i ako ih imaju, one ne dozvoljavaju da ih vidi bilo ko osim drugih Aes Sedai. Čuli ste o velikim bitkama za vreme uspona Artura Hokvinga, i za vreme Stogodišnjeg Rata? Stotina hiljada muškaraca sa obeju strana?” Vatreno klimanje glavama mu je odgovorilo. Od Egvene, takođe, premda njeno nije bilo tako željno. Svi ti muškarci koji su pokušavali da ubijaju jedni druge nisu delovali na isti način na nju kao na dečake. “Pa”, Gazda al'Tor je nastavio, “takve borbe bile se računate kao male u Ratu Senke. Celi gradovi su bili razoreni, sravnati sa zemljom. Krajolik van gradova prošao je još gore. Gde god se vodila borba, ostajalo je samo razaranje i kasnija kiša. Rat je trajao iz godine u godinu, u celome svetu. I lagano Senka je počela dobijati. Svetlost je bila potiskivana nazad i nazad, sve dok Senka ne bi prekrila sve što bi osvojila. Nada se slabeći gubila slično izmaglici na suncu. Ali ipak Svetlost je imala vođu koji nikada ne odustaje, čoveka zvanog Lijus Terin Telamon. Zmaj.”

Jedan od dečaka je teško disao od iznenađenja. Egvena je bila previše zauzeta da bi buljila da vidi ko je to. Zaboravila je čak i da se pravi da je nudila vodu. Zmaj je bio čovek koji beše razorio sve! Nije znala mnogo o Slamanju Sveta - pa, skoro ništa, doduše—svi su znali toliko. Sigurno se borio za Senku!

Lijus Terin je okupio muškarce oko njega, Sto Sadrugova, i malu vojsku. Mala ako bi računali kolike su onda postojale. Deset hiljada ljudi. Rekli bi, da to sada nije mala vojska?” Reči su zvučale kao poziv za smeh, ali ipak nije bilo smeha u spokojnom Gazda al'Torovom glasu. Zvučao je skoro kao da je bio tamo.

Egvena se sigurno nije osmehnula, i nijedan od dečaka, takođe. Slušala je, i pokušavala da se seti da udahne vazduh.

“U očajničkom poduhvatu, Lijus Terin je napao dolinu Takan'dar, samo srce Senke. Troloci su u stotinama hiljada pali pod njima, Troloci i Mirdraali. Troloci žive da ubijaju. Trolok može iscepati čoveka na komade golim rukama. Mirdraal je smrt. Aes Sedai koji su se borili za Senku bacali su vatrenu kišu i munje na Lijusa Terina i njegove ljude. Ljudi koji su sledili Zmaja nisu umirali jedan po jedan, već deset zaredom, ili dvadeset, ili pedeset. Pod uvijenim nebeskim svodom, na mestu gde ništa nije raslo, ili će ikada rasti ponovo, borili su se i umirali. Ali ipak nisu se predavali ili odustajali. Celim putem do Šajol Gula su se borili, i ako je Takan'dar srce Senke, onda je Šajol Gul srce srca. Svaki čovek iz te vojske je poginuo, i većina od Sto Sadrugova, ali ipak su u Šajol Gulu zapečatili Mračnog u zatvoru  koji je Tvorac sačinio za njega, zajedno sa Izgubljenima. I svet je bio izbavljen od Mračnog.”

Spustila se tišina. Dečaci su piljili na Gazdu al'Tora širokim očima. Sijajući očima, kao da su ih oni mogli videti sve, Troloke i Mirdraale i Šajol Gul. Egvena je zadrhtala. Mračni i svi Izgubljeni su zatvoreni u Šajol Gulu, zatvoreni daleko od sveta ljudi, nabrajala je samoj sebi. Nije mogla da se seti ostalog, iako bi pomoglo. Samo, ako je Zmaj spasio svet, kako ga je onda razorio?

Cen Bjui je pljunuo. On je pljunuo! Baš kao neki trgovački smrdljivi stražar! Nije verovala da će  posle ovoga danas opet misliti o njemu kao o Gazda Bjuiu.

To je prekinulo dečake u njihovom sanjarenju, naravno. Pokušavali su da gledaju bilo gde samo ne u kvrgavog čoveka.

Perin se češao po glavi. “Gazda al'Tor”, reče lagano, “Šta zapravo 'Zmaj' znači? Ako nekoga zovu lavom, to znači da on verovatno liči na lava. Ali ipak šta je zmaj?”

Egvena je piljila u njega. Nikada nije mislila o tome. Možda Perin nije bio tako tupav kao što se činilo.

“Ja to neznam”, odgovorio je prosto Randov otac. “Sumnjam da to bilo ko zna. Možda čak ni Aes Sedai.” Dozvolio je ostriženoj ovci da ode, i dao znak da mu dodaju drugu. Egvena je shvatila da će biti gotov sa njom za neko vreme. Mora da nije želeo da prekida priču.

Gazda Koul se nasmejao i otvorio oči. “ Zmaj. Sigurno zvuči žestoko, zaista, u ono doba zar ne?” rekao je pre nego što je dopustio očima da se ponovo zatvore.

“Pretpostavljam da jeste i to”, reče njen otac. “Ali ipak to se sve dogodilo u davna vremena i jako daleko, i tu nema ničega vezano sa nama. Pa, imali ste pauzu i vašu priču, momci. Nazad na posao.” Kako su dečaci počeli nevoljno da ustaju, dodao je, “ovde ima puno dečaka sa farmi ne mislim da ih bilo ko od vas već zna. Uvek je dobro poznavati svoje komšije, tako da vi treba sami sebe da upoznate sa njima. Ne želim da danas bilo ko od vas radi zajedno; vi već znate jedan drugoga. Gotovo je za vas, sada.”

Dečaci su razmenili preneražene poglede. Da li su zaista misleli da će im dozvoliti da se vrate na nekakvu štetu kakvu behu isplanirali? Met i Dav su izgledali naročito namrgođeni dok su se hodajući udaljavali razmenivši brze poglede. Mislila je o praćenju, ali su oni već bili razbijeni, i morala bi pratiti Randa da bi doznala nešto više. Kreveljila se. Ako bi primetio, možda bi mislio da je sa guščijim mozgom kao Silia Koul. Uostalom, tamo su bile daleke zemlje. Nameravala je da ih vidi.

Naglo postala je svesna  gavranova, na onoj strani ih je bilo mnogo više nego pre, lepršajući izvan drveća, leteći daleko na zapad, prema Maglenim planinama. Podignula je ramena. Osećala je kao da neko zuri u njena leđa.

Neko, ili . . .

Nije želela da se okreće oko sebe, ali ipak jeste, podižući oči na drveće iza muškaraca koji su strižali. Na sredini visokog bora, usamljeni gavran je stajao na grani. Buljeći u nju. Pravo u nju! Osetila je žestoku hladnoću u struku. Jedina stvar koju je želala da uradi je bila da beži. Umesto toga, naterala je sebe da pilji nazad, pokušavajući da imitira Ninaevin usmereni pogled.

Sledećeg trenutka gavran je neprijatno kriknuo i odbacio se sa grane, crna krila su ga nosila na zapad za ostalima.

Izgleda da je počinjala da postiže taj pogled pravilno, mislila je, i osećala se luckasto. Morala je da prestane da pušta mašti na volju bilo bi bolje za nju. To je bila samo ptica. Imala je važne stvari da uradi, kao da bude najbolja vodonoša zauvek. Zauvek najbolja vodonoša ne bi se plašila od ptica ili nečeg drugog. Ispravila je leđa, krenula kroz gužvu ponovo, osmatrajući zbog Berovin. Ali sada, bila je takva da bi mogla Berovin da ponudi kutlaču. Ako je mogla zastrašiti gavrana, mogla je istupiti hrabro pred sestru. Nadala se.

Egvena će morati da nosi vodu i sledeće godine, što je bilo veliko razočarenje za nju, ali ipak još jednom će pokušati da bude najbolja. Ako bude radila neku stvar, mogla bi takođe da radi najbolje što može. Morala je da radi, zbog toga što će joj one tamo godine biti dozvoljeno da pomaže sa hranom, godinu dana ranije! Onda je sebi zadala novi cilj: da joj bude dozvoljeno da veže kosu u kiku mlađoj od bilo koje do sada. Zaista nije mislila da će to Ženski Krug dopustiti, ali cilj koji je bio lako dostižan uopšte i nije bio cilj.

Prestaće da traži da sluša priče od starijih , mada bi volela da sluša zabavljača, ali još uvek je volela da čita o dalekim zemljama sa stranim običajima, i sanjala da ih vidi. Dečaci su prestajali da traže priče, takođe. Nije mislila da oni čak i čitaju mnogo. Svi oni odrastaju, misleći da se njihov svet nikada neće promeniti, i mnoge od tih priča izblede u slabom sećanju dok se druge zaborave, ili bar upola. I ako oni to nauče neke od tih priča ustvari postaju mnogo više od priča, pa . . . Rat Senke? Slamanje Sveta? Lijus Terin Telamon? Kako sada to može biti važno? I šta se zaista onda ranije dogodilo, pa ma šta bilo?

Nazad na glavnu stranu: